Secam se...
Ovako smo nekada pricali...
JA: "Ti bi naravno voleo da mozemo da budemo zajedno negde?"
ON: "Da, sve znas, mozemo i na kraj sveta..."
JA: "carda "Na kraj sveta"?"
ON: "Ne, zaista na kraj sveta, tamo bi te vodio...... Hajde, evo ulazim u ulicu, zvacu te kasnije ako ne zaspim, budi vredna, nemoj da mi spavas, ljubim te..."
* * *
JA: "Dođi, samo da te zagrlim, pa onda idi da radiš..." - Ne znam da li je osetio koliko mi treba, da li je znao da ovog puta te reči imaju ogromnu težinu...
ON: "Ma da li si ti normalna? Pa nisam poludeo valjda..."
JA: "Znam da nisi, šteta što nisi bliže..."
I pričamo, pričamo, pričamo... 10 minuta od ponuđenog zagrljaja, čujem da je izašao iz auta... Čujem vetar...
"Gde si ti?" - Pitam i nadam se...
"Otvori vrata, ispred sam..."
Ustajem, prilazim vratima, srce mi ludački lupa... "Bože" - pomislih, "ako se šali, nije baš izabrao dobar trenutak"...
Ali ne, ipak ne - nije takav, ugledah ga na vratima, samo je prišao i raširio ruke... Pala sam mu u zagrljaj i čvrsto, čvrsto ga držala, dok je on mene nežno mazio po kosi i pustio me da budem tu, da ćutim sklopljenih očiju i da uživam u njegovom naručju...
* * *
ON: "Oko moje, lopove jedan mali..." - Osmehuje se, dok me mazi po obrazu i kosi...
JA: "Ja? Nisam... Ti si lopov, ti si taj koji mi je ukrao dušu....."
***
JA: "Hej slusaj ovo..." - "kad bi bio blizu, bio blizu kraj mene jednu noc bez suza dugujes mi najmanje..."
ON: "Samo jednu? To cemo lako da resimo" - smeje se..
JA: "Najmanje sreco, kljucna rec je najmanje... Mada ja da se pitam bilo bi svaku noc"
ON "A ja da se pitam bilo bi i dan i noc..."
Smejemo se i opet pricamo... Celih sat vremena...
ON: "Ej, moram da spavam a ti.... Zamisli pescanu plazu, more, ti i ja..."
JA: "Eeeej, nemoj dalje, necu da slusam.... Boli tebe bas, ti mozes da sanjas, ja imam jos 5 sati do jutra, nemoj mi to raditi..."
ON: "ljubim te, budi mi vredna i dobra, cujemo se, cao"
JA: "vazi sreco, lepo spavaj, caos"
***
ON: "Osetio sam da si tuzna i da zelis da me vidis, zato sam dosao, jednostavno sam osetio..."
Oci mi se pune suzama cutim i gledam ga...
ON: "Ne placi, nemoj, znas ono... "zbog mene ne placi suza nisam vredan, kasno je da se sada menjam..."
U pozadini sa TV-a pesma kao mi da smo mi birali.... "The Hardest Thing"... Zatvaram oci, osmehujem se, samo nek potraje.... Gleda me, mazi pogledom
***
Sećanja na živu ranu...
Samo nek potraje....
A nikad ne traje....
... Da li cu ikada preboleti??? :(((
Nećeš i ne očekuj to. Preboli se samo ono što ne vredi. Ali s vremenom oštrica bola otupi.
Ma ni ostrica ne otupi, samo naucis da zivis sa tim bolom...
I uvek, ali uvek pravi novu ranu!
Vremenom ces pamtiti samo lepe stvari. Para vredi trenutak kada se setis a osmeh ti na usnama. Poz.